U osmom razredu nastavnici su nas pitali ko ?e koju ?kolu da upi?e nakon osnovne. Kada sam rekao da ?u da upi?em medresu po?eli su da negoduju i reaguju. ??ta ?e? tamo? To izumire. To je gotovo. To je propalo. To je neprijatelj dr?ave.?

Da bismo mla?im ?itaocima ?Glasa islama?, koji ne pamte period od Drugog svjetskog rata pa ovamo, pribli?ili tu epohu, a one starije podsjetili kakve su prilike u dru?tvenom, a posebno u vjerskom pogledu bile na Sand?aku, objavit ?emo seriju tekstova koji oslikavaju to vrijeme. Ovi tekstovi nisu zami?ljeni kao moja autobiografija ili memoari, ve? ?u u njima, kroz karakteristi?ne doga?aje koji su se dogodili, u kojima sam u?estvovao ili za koje sam od drugih ljudi saznao, poku?ati da oslikam Sand?ak, vjeru, ljude u dvadesetom vijeku.
Ro?en sam na Donjoj Pe?teri u selu Potreb, od oca Mehmeda i majke Emine, na prostoru zvanom Ko?tanpolje, odmah nakon Drugog svjetskog rata. U osnovnu ?kolu sam po?ao 1954. godine. Do tog momenta o islamu nisam imao nikakva saznanja, osim onoga ?to sam nau?io od svog oca koji je bio samouk i nije imao teolo?ko obrazovanje. U tom periodu na tom podru?ju nije bilo stalnog hod?e, ve? je postojao ramazanski hod?a u Delime?u.

U ?koli nije bilo govora o vjeri, a u?itelji i nastavnici su uglavnom bili Srbi iz Crne Gore, ili negdje oko Beograda. Ovo nam govori o tome da se muslimani nisu ?kolovali i da nije imalo obrazovanih ljudi, pogotovu u prosvjeti. Nakaradni, dekadentni uticaj je doveo do toga, jer su polupismene hod?e zagovarale to da muslimanska djeca ne idu u ?kole. Pola hod?e din ru?i. Ti ljudi koje sam ja zapamtio bili su polupismeni. Imali smo u to vrijeme jednog hod?u ?iji je posao bio samo da ogasuli, ukopa i uz Ramazan da klanja teravije. Mjesna zajednica, gdje je ?ivjelo 1000-2000 stanovnika, nije imala stalnog imama koji bi mogao da klanja namaske vaktove ili da dr?i ders.
Na podru?ju Donje Pe?teri i Ko?tanpolja bile su tri d?amije. U Melajama, ?krijelju i Koni?u. U tim d?amijama su bili imami, za one prilike i ono vrijeme jako obrazovani, ljudi od autoriteta i jako po?tovani od strane d?ematlija.
D?emat kome je pripadala moja familija bio je d?emat Melaje. U Melajama je imam bio mula Ibrahim Maki?. U ?krijelju je imam bio mula Huso, a u Koni?u mula Selmo Jusufovi?.

Praznina nakon mula Mana

Prije rata, sve negdje do oslobo?enja, glavnu rije? u vjerskom ?ivotu je vodio mula Mano iz ?ukota, koji se prezivao Muratovi?, odnosno bio je iz porodice Hod?i?a, otac Vehbije-ef. Hod?i?a, koji je zavr?io Veliku medresu u Skoplju. Mula Mano je bio jako obrazovan i bio je jedno vrijeme i predsjednik Op?tine Delime?e sa sjedi?tem u selu Gurdijelje. Mnogo je poklanjao pa?nje prosvjeti i bio je jako progresivan za one prilike po pitanju obrazovanja i opismenjavanja. Mula Mano je inicijator otvaranja osnovne ?kole u Delime?u i ta bi ?kola danas morala da nosi njegovo ime jer je on, u saradnji sa mje?tanima, osnovao tu ?kolu, ?ini mi se 1925. godine.

Nakon smrti mula Mana javila se velika praznina ?to se ti?e hod?a i vjerskoga kadra. Imam mula Jusuf Zumberovi?, koji je radio u Delime?u, zavr?io je Medresu ?Gazi Isa-beg? u Novom Pazaru u periodu prije rata 1938-40. On je do?ivio te?ku torturu pedesetih godina pro?loga vijeka, kada je bila hajka na organizaciju Mladi muslimani. Mula Jusufa je UDB-a uhapsila i pri?ao mi je kakvu je torturu do?ivio u komunisti?kim kazamatima. Jabu?ica na grlu mu se pomjerala lijevo desno po desetak centimetara, bila je kao otka?ena, jer su ga u policiji davili i ?upali za grlo zato ?to je imao mnogo lijep glas i lijepo u?io Kur?an, pa su htjeli da ga ostave bez glasa. Pored toga ?to su ga fizi?ki tako maltretirali to je ostavilo posljedice na njega i na psihi?kom planu i on je sa svojom porodicom odselio u Tursku. Tamo je i umro, tako da je u vjerskom pogledu nastupila ponovo praznina, a d?emat je ostao bez imama.

Ta praznina je prouzrokovala to da obrazovanje tog naroda u svakom pogledu bude na najni?em nivou. Glavnu rije? su imali ?umari, u?itelji koji su do?li sa strane, policajci, jer je sjedi?te policije bilo u Melajama, a vjersko obrazovanje je bilo na nuli.

Da nije bilo d?amije u Melajama, koju su odr?avali porodica Hod?i? i mula Mano iz ?ukota, i da nije bilo hod?e mula Ibrahima Maki?a, cijelokupni vjerski ?ivot bi se ugasio. Me?utim, u d?amiji u Melajama se odvijala vjerska nastava. Ta?no da je izvo?enje te nastave bilo strogo pod kontrolom vlasti i da su se djeca koja poha?aju nastavu prebrojavala i ozna?avala, ali je to bio zra?ak svjetlosti koji je pomogao da se stekne kakvo-takvo znanje o vjeri. Za podru?je Delime?a je interesantno da je to jako bistar, inteligentan narod, sklon sportu i vite?tvu, ali je u vjerskom smislu bio jako zaostao. Tek sedamdesetih godina, kada je izgra?ena d?amija u Delime?u, stvari su po?ele da se pomjeraju na bolje.

Svjetovno obrazovanje nau?trb vjere

Posebna pri?a je to kako su vaspitavana muslimanska djeca u ?kolama. ?to se ti?e svjetovnog obrazovanja ono je za one prilike bilo na visokom nivou. Iz ?kole u Delime?u je iza?la plejada sposobnih i jakih ljudi koji su se kasnije ostvarili u biznisu i kao in?enjeri, ljekari, profesori? ?ezdesetih godina skoro da nije imalo u?enika koji je zavr?io osnovnu ?kolu u Delime?u, a da nije upisao srednju ?kolu i nastavio dalje ?kolovanje, ali niko nije ?elio da se opredijeli za medresu.

Prije Drugog svjetskog rata ljudi kao ?to su: Nazim Jusufovi?, Habib Tuti?, Ramiz Zogi?, zavr?ili su Medresu u Novom Pazaru i bili su najpismeniji ljudi tog kraja. Radili su u dr?avnim slu?bama i iz njihovih porodica danas imamo ljekare, in?enjere i profesore. Ali tih ?ezdesetih godina niko nije ni pominjao medresu, ?ak se nije ni znalo da postoji medresa.

Me?utim, Allah d?.?. odre?uje ?ta ?e biti. Doga?aj koji se desio u ?koli u Delime?u kod mene je prouzrokovao to da donesem ?vrstu odluku da se upi?em u Medresu u Sarajevu.

Bio je Ramazan i razredni starje?ina Ivan Stojanovi? iz Ra?ke je u?ao u odjeljenje u pratnji kurira Latifa, koji je na poslu?avniku nosio ratluk ili ?e?er i bokal hladne vode. Pitao je ko posti. Nas nekoliko koji smo postili ustali smo i on nas je tjerao da se iftarimo. Neko se iftario, a neko ne, a kada je do?ao do mene ja sam odbio da se iftarim, iako je on bio opasan i ljut, a djeca su ga se pla?ila. Kako nisam htio da popustim, on me je izbacio vani i rekao mi da dovedem oca u ?kolu. U tom momentu u meni se javio revolt, huja, inat i donio sam odluku da budem hod?a.

Podr?ka od oca

Kada sam svoju odluku rekao ocu on je to jedva do?ekao i rekao mi da se pripremam. Ali kako da se pripremam kada o islamu nisam znao ni?ta osim onoga ?to me je samouki otac podu?io. Moj otac je imao jedan lijep adet: kada god bi se vratio sa d?ume okupio bi d?emat iz na?e mahale Tuti?a i ispri?ao bi nam ono ?to je ?uo sa hutbe. Od njega sam saznao dosta stvari, ali to je bilo nedovoljno. Onda sam zamolio sestru da mi u Pazaru kupi u Vakufu neku knjigu i ona mi je kupila ?Kratku obuku o namazu?, ?iji je autor Sulejman-ef. Kemura, tada?nji reisulema. Iz te knjige sam po?eo da u?im dove. Nekako u to vrijeme po?eo je sa radom i mekteb u Melajama i to je bio moj prvi susret sa pravim hod?om. Pje?a?io sam od Potreba do Melaja preko sat vremena, jednom hefti?no, samo da bih ?uo ne?to o vjeri i da bih nau?io neku novu suru. Interesovanje je bilo veliko i u mektebu je bilo dosta djece, ?to nam govori da je svijest o vjeri i njenom zna?aju kod naroda bila velika, ali da je nedostatak ?kolovanog kadra i uslova za podu?avanjem prouzrokovao to da se Bo?njaci udaljavaju od vjere.

Prve rije?i koje sam nau?io od mula Ibrahima su bile: ?Svaki musliman mora da zna ove kur?anske rije?i i da se njih pridr?ava. Te rije?i su: ? Nare?ujte dobro, a odvra?ajte od zla.? Ja sam to nau?io i trudio se cijelog svog ?ivota da se pridr?avam tog principa.
Po?to sam bio tada dosta mali, a trebalo je puno pje?a?iti, i?ao sam sa svojim amid?i?ima u mekteb. Jedne prilike, kada smo do?li pred d?amiju, ona je bila zatvorena, a ispred nje dosta djece ?ekalo je hod?u koji je kasnio. Djeca kao djeca, ?ivahna i nesta?na. Po?eli su da zadirkuju jedni druge i do?lo je do tu?e. Tako su se krvni?ki potukli da sam se upla?io i nikada vi?e nisam do?ao u mekteb, ve? sam kod ku?e sam u?io iz knjige koju mi je sestra kupila i spremao se da se upi?em u Medresu u Sarajevu.

U osmom razredu nastavnici su nas pitali ko ?e koju ?kolu da upi?e nakon osnovne. Kada sam rekao da ?u da upi?em medresu po?eli su da negoduju i reaguju. ??ta ?e? tamo? To izumire. To je gotovo. To je propalo. To je neprijatelj dr?ave.? I ne samo da su me nastavnici odvra?ali, ve? su me i pojedini ljudi, od kojih sam o?ekivao podr?ku i koji su nekada poha?ali medresu, odgovarali od moje nakane. Govorili su mi: ??ta ?e ti to? Tu nema para. Ne?e niko u hod?e vi?e, to izumire. Bolje ti je da bude? in?enjer, u?itelj ili ljekar.? Po?to sam bio dijete, ovakvim njihovim govorom malo su me pokolebali i po?eo sam da razmi?ljam o tome da odustanem. Ali podr?ka koju sam dobio od oca je bila presudna. On mi je objasnio da Allah d?.?. daje nafaku, a nikako ?kola i ljudi i da ?e on uvijek biti uz mene. Kad god bih se sjetio svog razrednog starje?ine, bokala sa hladnom vodom i nasilnog iftarivanja, u meni bi se ponovo vra?ala ?elja za medresom i to je prevagnulo.

Nastavit ?e se?

Autor:?Hajro Tuti?

Izvor:?Glas-Islama.info