Godisnjica pogibije D?emala Bijedi?a

Dzemal i Raza
D?emal Bijedi?: Zaboravljeni oblici identiteta
Svako prisje?anje na D?emala Bijedi?a, od ?ije se tragi?ne pogibije 18. ovog mjeseca, osobno me vodi u djetinjstvo, u Hercegovinu i do njenih ?ilavih i vrijednih ljudi. Kako seoske bo?nja?ke ku?e nisu imale slikama ukra?ene zidove, ne zbog islama, ve? neima?tine, tako su mi fotografije dvojice hercegova?kih Bo?njaka, D?emala Bijedi?a i reisul-uleme had?i Sulejmana ef. Kemure, nevje?to i skromno uokvirene, tek ovla? oivi?ene i izvje?ene na zidu moje rodne ku?e, zna?ile prvi kontakt sa svijetom izvan zidova avlije. "To su na?i prvaci", govorili su stariji, posebno s ponosom tetak Alija, ?ijom su zaslugom te slike i bile tu. "Jedan je na? vjerski vo?a, a drugi narodni; do?lo je vrijeme da i mi imamo svoje ljude u vlasti, i to velikoj vlasti", znao bi ?esto kazati. Narodu je posebno bilo drago ?to su obojica bili lijepi i stasiti, ponosni i gordi, nadasve "gosposni", dobri govornici. Kada bi reis Kemura do?ao nekim povodom, posebno na mevlud, i?lo je i staro i mlado da ga vidi. Poslije se danima to prepri?avalo. D?emal Bijedi? je bio "odmah do Tite", njegova supruga Raza je bila ljep?a od Jovanke. "D?emo i Raza, Tito i Jovanka", tako se govorilo. Na D?emu i Razu Bo?njaci su bili beskrajno ponosni. A kako se znalo da su reis Kemura i D?ema prijatelji, te da po?esto kahveni?u s Titom, krug najve?eg i najpozitivnijeg simboli?kog predstavljanja i osje?aja sigurnosti time je bio zatvoren. D?amije su se mogle graditi, i tih ?ezdesetih godina su se doista i gradile.

Gospodin D?ema Ako vrednovanju D?emala Bijedi?a pri?emo sa, recimo, te strane, a sli?no je i sa svakom drugom, odmah upada u o?i ?injenica da je on bio netipi?an Bo?njak, netipi?an komunista i netipi?an politi?ar. U ?emu se ta netipi?nost sastojala i koliko je ona utjecala na ukupnu recepciju ?ivota i djela? D?ema je bio jedan od rijetkih, ako ne i jedini savremeni bo?nja?ki politi?ar koji se u javnosti redovno pojavljivao sa suprugom. To, naravno, nije bilo odraz nekakve njihove vanserijske ljubavi, ve? gra?anske kulture. I ta gra?anska kultura je ono ?to je Bijedi?a odvajalo i kvalitativno razlikovalo od svih bosanskih politi?ara. Bijedi? je bio gospodin, svoje gospodstvo, ugla?enost i uljudnost znao je nositi i svjedo?iti. To gospodstvo nije se izra?avalo salonski, ve? se manifestiralo u svim aspektima njegovog ?ivota. Jedan od njih je mo?da i najbitniji. Naime, Bijedi? nije bio ideolog, nego dr?avnik. Retrospektivno analiziraju?i pedeset godina na?eg socijalisti?kog ?ivljenja, a imaju?i posebno na umu prvih dvadeset godina nakon samoga rata kada se Bijedi? politi?ki uzdizao, danas je skoro te?ko i predo?iti ?injenicu kako je jedan neideolo?ki um, iz tako maloga mjesta kakav je bio Mostar, uspio postati predsjednik savezne vlade, biti druga li?nost dr?ave, i to u dva mandata, pored tolikih Slovenaca, Hrvata i Srba.

Bijedi? je pripadao gra?anskom elementu bosanskoga komunisti?koga pokreta, na na?in na koji je, recimo, jedan ?uro Pucar pripadao njegovom selja?ko-radni?kom dijelu. Bez obzira ?to komunisti to ne bi priznali, niti su priznavali takve podjele i etikecije, za Bijedi?a se mo?e tvrditi da je od svih svojih politi?kih suvremenika iz Bosne jedini zadr?ao svoj gra?anski imid?, na na?in da ga je znao pomiriti sa rigidno??u jedne ideologije. Takvih slu?ajeva je u Zagrebu i Beogradu bilo vi?e, ali je u Bosni D?ema bio jedini.

Gra?anska osobna i intelektualna kultura, urbani duh Mostara i multikulturna Hercegovina, tri su izrazite zna?ajke njegovog politi?kog profila. Osvjetljavanje njegovog djela ograni?it ?emo samo na jednu, 1966. godinu, budu?i da taj mali isje?ak vremena mo?da ponajbolje ocrtava njegov dr?avni?ki karakter. Bijedi? je posebno bio vezan za Hercegovinu, i to onu zapadnu. Nije pretjerano re?i da je bio jedini bo?nja?ki politi?ar kome su Hrvati vjerovali, i za kojim su istinski ?alili. Ekonomski preporod zapadne Hercegovine, skidanje sa tog podru?ja etikete "usta?tva", "klerikalnog" i "neprijateljskog" podru?ja, skidanje tim ljudima sa vrata terora Rankovi?eve Udbe, te njena puna i ravnopravna reintegracija u dr?avni sistem, u osnovi su njegova zasluga. ?uveno Mostarsko savjetovanje iz 1966, iz ?ijih bi pouka i danas mogli ?to?ta nau?iti, pored toga ?to je zna?ilo priznavanje prava politi?koga gra?anstva Hrvatima u Bosni i Hercegovini, bilo je i veliki preokret u ukupnoj nacionalnoj politici Saveza komunista, ?to je za konsekvencu imalo redefiniranje ustavne pozicije te republike 1974. godine.

Bijedi? je djelovao dr?avni?ki, a ne ideolo?ki, te je vje?tim kori?tenjem naraslih devijacija u pravnom i ekonomskom sistemu ukupne zemlje, Bosni priskrbio ravnopravnu poziciju sa ostalim republikama. Tada je Bosna istinski postala zemlja tri ravnopravna naroda. Do tada Hrvata "ni na mapi" nije bilo. Sarajevo je fakti?ki bilo pod protektoratom Beograda, srpski kadrovi su bili apsolutno dominantni u partiji, skup?tinskim tijelima, vojsci i policiji, dok su Bo?njaci uglavnom dr?ali republi?ku vladu. Bijedi? je znao da bez ravnopravnosti Hrvata nema odr?ive Bosne, ali da nema ni Bo?njaka, Muslimana. U tom smislu je te '66. zna?ajna njegova aktivnost na popravljanju politi?kog i nacionalnog statusa Bo?njaka i Hrvata unutar partije i dr?ave.

Nacionalna posebnost Muslimana Iako s?m nije bio ideolog, budu?i da se tim poslom unutar Bo?njaka na visokim razinama bavio Avdo Humo, tako?er Mostarac, prisjetit ?emo se Bijedi?eva doprinosa nacionalnom afirmiranju Bo?njaka kao Muslimana. O tome da je Bijedi?, s obzirom na visoke dr?avni?ke i privredne funkcije koje je obna?ao, bitno utjecao na unutarpartijske rasprave o Muslimanima i na zadovoljavaju?e rje?enje toga pitanja, javnosti je umnogome nepoznato. U ovoj prilici nismo u poziciji navesti njegove rije?i sa jednog sastanka iz bosanskog CK-a sedamdesetih, godina koje su najjasnije i najrezolutnije prevagnule u unutarpartijskim raspravama o Muslimanima, bar po dana?njem svjedo?enju prisutnih, jer mi prema svojoj pro?losti odnosa i nemamo, tako da nema ni tog dokumenta. Ali ima jedan njegov tekst iz revije Odjek iz '66. godine (izdanje za mjesec maj), gdje se jasno vidi negova principijelna podr?ka nu?nosti stava o prakti?koj ravnopravnosti bosanskih naroda kao preduvjetu opstanka BiH. Pozivaju?i se na "Deklaraciju o pravima gra?ana Bosne i Hercegovine" od 1. jula 1944. godine, gdje se apostrofira bratstvo i ravnopravnost Srba, Hrvata i Muslimana, a ?to je sve nakon rata zaboravljeno i pre?u?eno, on jasno ka?e da u Bosni "ima pojava nacionalizma i ?ovinizma", kvalificiraju?i tako osporavanje bosanskomuslimanskih nacionalnih prava. Izbjegavaju?i srpsko i hrvatsko osporavanje i svojatanje, Muslimani su pribjegavali jugoslavenstvu "kao svom nacionalnom kvalitetu, koji je od njih prihva?en, ne kao njihova unutra?nja potreba, nego kao jedan od izlaza za nadoknadu osporene nacionalne osobenosti". Zabijaju?i time prst u oko jugoslavenskoj nacionalnoj ideologiji, na kojoj se kasnije jo? dugo jahalo i sa kojom se tragi?no sve i zavr?ilo, on isti?e da u "nacionalnoj heterogenosti Bosne i Hercegovine Muslimani predstavljaju nacionalnu posebnost, o tome u Savezu komunista ne bi smjelo biti sumnje i dilema...".

Time su se i dvije godine prije ?uvenih sjednica CKSKBiH iz '68. godine i zvani?nog partijskog "priznavanja" nacionalnosti Muslimana, unutar bosanskih komunista dogodile najmanje dvije nove stvari: odba?ena je partijska politika nacionalnog pitanja sa osniva?kog kongresa iz '48, po kojoj su se bosanski muslimani trebali pretopiti u Srbe ili Hrvate; ustanovljena je jaka, i od tada u kontinuitetu prisutna, posebna bo?nja?ka struja unutar bosanskih komunista. Ta struja nikada na javnoj sceni nije bila otvoreno prisutna (ba? kao ni srpska ni hrvatska) s obzirom na narav sistema, ali je implicitno funkcionirala. Jedan dio bo?nja?kih komunista, ali samo jedan njegov dio, u samim vrhovima partije prepoznavao je i ?titio bo?nja?ke nacionalne interese, i kao parcijalne, nacionalne, i kao op?e, bosanske.

D?emal Bijedi? je bio rodona?elnik takvog politi?kog pona?anja, ali ne iz nacionalnih, ili nacionalisti?kih, nego iz realpoliti?kih i dr?avni?kih razloga. Time su i bo?nja?ki komunisti u vrhovima partije nadi?li, prerasli i kao pogre?nu odbacili vlastitu "gajretov?tinu", srpsko razumijevanje vlastite nacionalnosti, budu?i da je, kako je op?epoznato, "Gajretov" ?a?ki dom u Beogradu bio rasadnik komunisti?kih kadrova. Bijedi?eva tragi?na i nikada rasvijetljena pogibija bila je, mo?da, samo uvod u prerane i nikada obja?njene smrti mnogih kasnijih bo?nja?kih politi?ara i znanstvenika, smrti potaknute i dramom bo?nja?koga nacionalnoga identiteta u doba komunizma